Prošlo je 30 godina. Dugih 30 godina. Od one hladne i sive jeseni 1991. godine. Od teške i bremenite jeseni. Od ratne jeseni. Od dana kad je život u Hrvatskoj mnogima visio o koncu.
Već 30 godina prošlo je od vremena kad su grmjeli topovi, a puške su nam parale uši. Ali taj pogrom se još uvijek dobro pamti. Avioni su stalno vrebali. Sirene za uzbunu su često vrištale. Njihov pisak tjerao je strah u kosti. Podrum je bio majka spasa. Najčešće, ali ne i uvijek. Normalnih ljudi kao da nije bilo.
Krv se prolijevala. Branitelja i civila. Vojnika na bojištu. Ali još i više nevinih civila. Po poljima. Na cestama. U svojim dvorištima. U vlastitim kućama … Ginulo se i umiralo svagdje. Smrt je veselo plesala. O da, posrećilo joj se. Bal joj se odužio. Psi rat i njihovi sljedbenici su ga raspirivali. Žrtava je bilo puno. Svakog dana sve više.
A onda je jednog dana, bolnog dana, u studenom mjesecu 1991. godine, žrtvom rata postao cijeli jedan grad. Nekad lijepi Vukovar. Kojeg su razmrcvarili. I unakazili, da bi ga porobili. Rušili su ga. Silovali. Onda krali i opljačkali. Sve što se kretalo pobili. Prestrašene Vukovarce otjerali. U koloni. S uperenim, prijetećim puškama. U logore. Bez suda i razloga ih pobili. Oni s malo sreće bili su ‘samo’ protjerani. Po Hrvatskoj. Po svijetu.
Bila je to pirova pobjeda. Vukovarski Vodotoranj ničim nisu mogli srušiti. Prkosio je agresorima, kao Vukovarci i svi branitelji. Ponosno se uzdiže nad Vukovarom i danas. Njegova silueta zasvijetlila je i u Lipovljanima, u četvrtak, 18. studenog na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata Vukovar i Škabrnju. Na Dan kolone sjećanja. Ratni veterani Domovinskog rata iz Lipovljana opet su ispisali svijećama ime Vukovara. I njegov Vodotoranj. Simbolom patnje i pobijede Hrvata.
Damir SMETKO