Vukovar. Ispisano svjetlošću lampiona. Na stepenicama. Kao i svake godine. U centru Lipovljana. Veterani rata pale svijeće. Sjećaju se žrtava. Zahvaljuju. Za položene živote. Gore lampioni. Crveni kao prolivena krv. Duž ulica i cesta, i drugih naselja. Sela i gradova. Svagdje po Hrvatskoj. U prozorima. Uz ogade. Pred raspelima. Na grobljima. U crkvama. U srcima. Našim srcima.
Godine prolaze. Lete. Sjećanje ipak traje. Urezalo se duboko. I bolno. Mnoga smo zbivanja već zaboravili. Ali ovo ne. Vukovar da padne. A tako se herojski držao. Branitelji su bili borbeni. Vodotoranj je prkosio. I izluđivao nišandžije u daljini. U bolnici su operirali. Svaki dan i noć. A granate su im donosile nove ranjenike. Vukovar je odolijevao. Jastrebovi ga branili. Zolje su pogađale. Na Trpinjskoj cesti tenkovi su gorjeli. Hej, tenkovi moći, straha i ubojitosti gorjeli su kao plastovi sijena. Vukovarci su se molili. I svi mi drugi u mislima s njima. U našim rovovima. Za sebe, ali i za njih.
Nije uspjelo. Granate su bile jače. Neobjašnjiva mržanja je dobila bitku. Vojnička čizma gazila je tijela Vukovaraca. I srušene im domova. Utihnule su vijesti iz podruma. Ubili su glasnika Sinišu. Iz njihovih, vukovarskih kuća, istjerani su Vukovarci. Tajilo se kratko. Vukovar je pao. Žrtva je bila velika. Prevelika. U nebesa, Bogu do brade.
Tuga naša traje. Godine nas sustižu. Na veteranskoj ruci naborala se koža. Ruke pomalo drhte. Ali, ne od zime. Svejedno. Lampioni se pale. Ispisuje se ime Vukovara. I siluete vodotornja. Da bi žrtvama zahvalili. I ove godine. I ovih večeri. Da bi nam svjetlo lampiona pokazalo put. Da bi bolje čuli tihu molitvu. Da bi sakrili suzu u oku. Opet je 18. studeni. Dan tuge. Dan tišine. Dan sjećanja. Dan žrtve Vukovara. Neka gore svijeće. Neka zvone zvona. Za podnijete velike žrtve. Tom Gradu i njegovim dušama.