Bila je tada, prije 34 godine, to više zima nego jesen. Još od početka listopada bile su duge i jake magle. Pa hladnoća. Pa kiša i sjeverac. Pa magluštine cijeli dan i noć. Bilo je hladno vani, a neizvjesno i tužno po kućama. Prestrašeno i bolno u podrumima. Ozeblo i ljutito u vlažnim rovovima. Žalosno i neizvjesno. Jadno i bijedno. Sve zbog rata.
Raseljeni ljudi svuda oko nas. Prognanici. Prognani iz svog doma. Iz bližih sela. Tutnjava pucanja teških oružja u nedalekim brdima. Oko nas eksplozije granata. Pa reski rafali strojnica. Pa olovna tišina. Pa opet grmljavina, ali ne nebeska, nego ona iz ukopanih topova u rovovima. I po okupiranim dvorištima skrivenih tenkova. A tek pakao VBR-ova. Smrtonosne eksplozije kad krenu, nikako da stanu. Brojim. Do 16 eksplozija. Čitava vječnost. Do kada? Kad će stati, kada će prestati? Kad će prestati rat?
Rat. To je bio rat. Tada mlađi ljudi, nisu znali što je rat. Stariji, koji se sjećaju Drugog rat, govorili su da tada nije bio takav rat. Ovaj je žestok i krvav. Gine se svaki dan. Na sve strane. Gotovo svaki dan napadaju i tu, nas, ruše naše kuće, žele ubiti nas, i sve naše. I mladu hrvatsku državu.
Zato su se i pobunili. Iz pobune i prijetnji oružjem, izbio je rat. Jaka vojska biše zajedničke države stala je uz pobunjenike, velikosrpske osvajače, i zajedno nas, diljem Hrvatske, napadaju. Svakodnevno napadaju i uz zajedničku granicu. Jedan grad. Navalili na njega, i poludjeli jer se njegovi stanovnici brane. I svaki dan pucanju stotinama granata po njemu. Svaki bogovi dan. Tisuće razornih granata pogodilo je tada Grad.
Vukovar. Razorili su Vukovar. Radijska izvješća govorila su da je stanje teško, ali se branitelji prkosno bore. I tako danima. I tako tjednima. Ubijali su grad. Njegove palače, njegove ulice, njegovu bolnicu, njegove branitelje, ali i njegove ranjenike. Hej, čovječe, van svih ratnih pravila. Pa ako je i rat, postoje konvencije koje ste potpisali, a opet se zvjerstva nad nemoćnim i nedužnima ponavljaju.
Sa tri dana zakašnjenja, prije 34 godine, saznali smo da u Vukovaru više nema otpora.
A onda, uz najstrašnija poniženja, i najsramnije, nečovječne postupke pobunjenika i okupatora, jadne i preplašene, preživjele Vukovarce, otjerali su u pretužnoj koloni u logore i u jame, masovna gubilišta života…
U spomen na taj grad, na Vukovar, i na malu Škabrnju, i na neoprostivu kolonu nedužnih, bezopasnih i slomljenih civila, i unesrećenih ranjenika, sjećamo se njihovih beznađa i patnji. Zajedno palimo svijeće. Na otvorenom. Uz ceste, na trgovima, na prozorima …
… i u Lipovljanima, u centru, i uz Vukovarsku ulicu, u utorak, 18. listopada, u smiraj ovog spomendana i državnog praznika, upaljeni su lampioni, svijeće našeg sjećanja, na njihovu žrtvu. Upalili su ih ratni veterani. Nakon toga u župnoj crkvi sv. Josipa, župnik Tomislav Pavlović, vodio je misno slavlje za sve poginule i stradale u obrani Vukovara i u obrani Hrvatske. Ratnih dana, u svom prostoru, nakon svega, prisjetili su se članovi Udruge dragovoljaca Domovinskog rata, Ogranak Lipovljani.
Damir SMETKO
