UDRUGA ŽENA ‘MLINARICE’ IZ PILJENICA PRIREDILE SU OBIČAJ ČEHANJE PERJA

Nekada je u Piljenicama, ali i čitavom ovom kraju, gotovo svaka kuća, u duge zimske večeri, pripremala čijalo ili čehalo, kada se zajednički čijalo, odnosno čehalo perje, koje se onda i koristilo u domaćinstvima, uglavnom za izradu jastuka i krevetnih pokrivača. Nekada su u piljeničkim dvorištima i po Pakri, što lijeno teče ispred kuća u Piljenicama, trčkarala ili plivala oveća jata živadi, odnosno peradi. Guske i patke u jatima su plivale Pakrom, a pijetli su obljetavali, kukurikali i čuvali jata kokoši po piljenčanskim dvorištima. Perad se uzgajala za hranu, a koristilo se i njeno perje.

                Danas u Piljenicama ni jedno kućanstvo više ne priprema čijalo. Vremena su drugačija, modernija, jastuci i posteljina kupuju se u trgovinama, i uglavnom, nemaju u sebi perja. Danas po Pakri plivaju dva, tri jata labudova umjesto bar desetak, petnaest jata gusaka i pataka. Kućanstva drže još nešto kokoši i pilića, ali tko bi čehao njihovo perje?

Da bi se moglo čehati, perje treba tijekom godine očupati s peradi, posušiti, spremiti u vreće i čuvati na suhom do zime, do čijala. I onda ga veselo isipati pred strpljive čijačice jer čijanje perja je jako dosadan posao. Svako, pa i najmanje perce, treba uzeti u ruke i od vrha do dna ga dva puta razguliti, zapravo raspoloviti da se kličak, ili osnovna nit koja nosi perje, oguli, odčija ili očeha, kako bi se taj tvrdi i pikavi kličak mogao izbaciti iz paperja. Ako se pero ne očija, kod upotrebe jastuka kličak pera probija jastušnicu i neugodno bode onoga koji odmara na pernatom jastuku. A to onda više nije odmor.

Zato svako perce, a pogotovo pero, treba uzeti u ruke i očijati ga, tvrdi kličak odbaciti, a meko perje prikupiti na hrpu. A očijano paperje je lagano, leti po zraku, ide u nosnice … Škakilja i tjera na kihanje. Pa ako netko za stolom i jednom kihne u pravcu hrpe očijanog perja, paperje počne letjeti svud po sobi, izazivajući dalje kihanje i kod ostalih čijača, a trud od 10-tak minuta čijanja, mala hrpica očijanog perja nestane u tren oka po čitavoj prostoriji.

 Zato čijati perje mogu samo jako strpljive čijačice. Muškarci to nisu radili. Za jedan veliki jastuk, mekan kod duša, treba očupati i očijati perja od čak 10-tak zrelih gusaka, čije je perje najfinije, ili od 15, 20 pataka, ili još više pijevaca i kokoši. I svako to perce treba očehati. Svaku večer jedna čijačica trebala je nekoliko stotina, pa i tisuća puta, pero ili perce uzeti u ruke i raspoloviti ga… Bio je to dugotrajan i dosadan posao koji se brže napravio u društvu.

Čijanje perja po kućama, nekada je bio i svojevrsni društveni događaj. Bez televizora, tu su se čule vijesti i novosti iz sela i okolice, prisjećalo se negdašnjih događaja i s koljena na koljeno prenosila sjećanja i znanja, strahovi i nagađanja. Tu su se zbijale i šale, tu se je i ogovaralo, uvijek se je nekoga zasipalo perjem, a na kraju čijala domaćini su kao zahvalu za očijano perje priredili zabavu, uz domaća pića, nešto mesa i puno kolača, uglavnom od dizanog tijesta.

Tada bi djeca i momci, ali i stariji muškarci dolazili, zapjevali bi bez tamburaša, ili i s njima, a često bi se, uz tambure, i zaplesalo. Ostaci perja bi lepršali po čitavoj kući, no to više nije smetalo nikome za dobru zabavu, uz završetak čijala. Dosadno čijalo bilo je gotovo, a već je na novo čehanje perja pozivala neka nova obitelj. I nije bilo u pitanju da se većina istih čijačica preja neće odazvati i na to novo čijalo, a nisu došli samo oni koji su s domaćinima čijala bili u zavadi, odnosno nisu si s njima bili u dobrim odnosima…

U današnje vrijeme sjećanje na nekadašnja čijala, njeguju vrijedne članice Udruge žena ‘Mlinarice’ iz Piljenica. U Društvenom domu, u petak, 4. ožujka održano je čehanje perja na koje su, uz domaće Piljenčanke, došle i članice Udruga žena iz Lipovljana, Stare i Nove Subocke, Ilove i Kraljeve Velike. Sve njih pozdravila je Melita Lenička, u ime ‘Mlinarica’ i Mario Ribar, načelnik općine Lipovljani. On im je čestitao na uspješnom i raznovrsnom radu, te na organiziranju čijala, petu godinu za redom, jer tako se tradicijski običaji naših starih čuvaju od potpunog zaborava.

Za sve čijače i goste, članovi kutinskih ‘Beskućnika’, amaterske kazališne družine, odigrali su dvije jednočinske kazališne izvedbe, prof. Juretića, a članovi KUD-a Banova Jaruga izveli su pjesme i plesove s Ilove. Nakon toga krenulo je čijanje perja. Puno ruku brzo je očijalo vreću perja, koje je ove godine u Piljenice stigla iz susjedne Banove Jaruge. Kad je perje očehano, ponovo su zasvirali banovljanski tamburaši, njihove mlade djevojke iz društva su zaplesale, a vrijedne Mlinarice svoje goste počastile su prigodnim domjenkom, uz svoje, domaće kolače koje one jako dobro peku, i zbog kojih se mnogi njihovi gosti ponovo vraćaju u Piljenice. Sjećanje na čijalo ‘Mlinarice’ su lijepo organizirale, a uskoro, već početkom travnja održat će novi kulturni događaj, promociju monografije o Piljenicama, u kojoj će se naći zabilježeno čehanja perja u njihovoj organizaciji.

Damir SMETKO